MOSTOVO I ĆUPRIJE-(NE)ZABORAVLJENI TOPONIMI (3): KROZ MAHALU I MUSALU

  17 septembar 2019

Projekat koji je podržalo Ministarstvo za kulturu i informisanje Republike Srbije ima za cilj očuvanje „toponimije svakodnevice“, odnosno naziva pojedinih dijelova grada jer je to dio kulturnog i urbanog identiteta Prijepolja.

Mahalu su zvali još i “ciganska” jer su u njoj živjele porodice koje su se generacijama bavile kovačkim zanatom, što će reći da su kovači, radeći “po vazdan” svoj teški posao, bili uvijek “garavog lica” pa su svi gradovi imali mahale koje su tako nazivali, što nije nužno ukazivalo na etničko porijeklo. Kovači su bili među najstarijim zanatlijama, važni kao danas automehaničari, pa i važniji jer su pravili i raonike, budake, motike, sjekire, srpove, klanfe i sve što bješe neophodno i za selo i za grad. Svoje kovačnice, u posebnom dijelu grada koji se zvao Vignjevi, na kraju čaršije, imale su porodice Oković, Muškić, Šendelj, Redžović, Pilahić. Tu, u mahali, živio je i Salih Demirović, koga su svi zvali Brato, decenijama jedini čistač ulice. Brisao je cijelu čaršiju, gurajući civare i brezovu metlu. Ali tada je postojalo i čaršijsko pravilo da svako mete ispred svojih vrata. Čičica, sličan liku iz priča Čarlsa Dikensa, ovako je govorio:“Moj sinko, kako ću biti umoran kad radim. Ništa nije gore nego kad je čoek besposlen i kad besposlen sjedi”. Voleli su ga svi Prijepoljci, rado su mu nudili cigar, a onda bi po neko spomenuo i penziju koju je Brato bio davno zaslužio. Tada bi se sjedokosi čistač ulice naljutio jer, veli, kao da on ne može da radi i od svoga rada živi, pa da ide u penziju!“Više bi volio da me smrt prifati nego da to dočekam”. Živopisan lik bio je i Agan , mahalski pjesnik (“Boluj mala, al nemoj umrijeti, ja ću tebi ponude donijeti. S mora smokve, iz Mostara grožđe, iz Osijeka kisjeloga mlijeka”. Sve što je bilo najbolje zvao je “R1” jer su to bile posleratne najvrijednije tačkice za koje se mogla kupiti probrana roba.

Ih Tulbe mahala 3

Mahala je živjela svojim prisnim, komšijskim životom, koji se odvijao koliko u kućama sa puno djece, toliko u avlijama i uskim sokacima. Ispred kuća bijahu klupe gdje bi se sjedilo i pričalo o svemu, a svako je ponešto znao i dodavao. Mnoge priče bi počinjale na Tulbetu. Tu se donosio veš da se ispira ali nikada noću da koga ne bi “zaskočio drekavac” jer se u “vakarsuz” veš ne pere. Velika Cvijovića kuća i sad stoji, a sagradili su je braća Rade i Simo. U njoj uvijek bijaše ili kafana ili trgovina. Pedesetih i šezdesetih godina minuloga vijeka, baš tu “na Brijegu” bila je glasovita ljetna bašta gdje su Prijepoljci plesali. Jaz je i ovom gradskom kvartu davao poseban ambijent decenijama. I “rijeka”. Baš tu će pedesetih godina biti izgrađen prvi pravi gradski fudbalski stadion koji je “obilježio” generacije “mahalaca” koji su igrali fudbal u “Polimlju” i bili njegove perjanice. Danas se najveći stambeni blok koji je podignut na mjestu stadiona koji je preseljen “preko Lima” upravo tako zove.

Ih Mostovi i cuprije Mahala 4

Pamti se još Gizdin han, ali ponajbolje pekara Mehage Kreštelice. Komšiluk je u pekaru donosio sve što se imalo ispeći-ko pitu, ko baklavu, ko jagnje, a somuni ko kolači. I tu nekako Mahala je prelazila u Musalu. Dijelio ih je Hadžovića potok koji je umio gadno da nadođe za velikih kiša i da sjuri sa golih brda Srijeteža gomilu kamenja. Musalu je krasio veliki vinograd Mehage Kreštelice, a poviše je bilo i njegovo guvno gdje se konjima vršilo žito.

Ih Musala 1

Musala je dobila ime po prostoru koji je bio određen za molitvu mislimana. Pričaju mi oni što su se tu rodili da je sve bilo fino ograđeno, da je bila kapija i kamen mejtaš, tu su se klanjale dženaze pošto bi se meit donio od kuća gde se gasulilo jer nije bilo gasulhane u Prijepolju. Bio je to jedan od rijtkih takvih objekata na Balkanu koji je sačuvan kroz vijekove sve do početka šezdesetih godina kada je umjesto musale podignuta baraka za preduzeće “Svetlost”. Kuće su bile malene, zvali su ih “hudžere”, menjali se stanari. Pa, ipak, neke su porodice dugo tu kao: Duran, Mešić, Bajramović, Zukić i Osmankovića kuća. Još stoji dućan Muhameda Hasankadića. Bila je tu “do skora” i Nolova kafana koju su držali Novica i Anđa. Ispod vinove loze, gdje je bio samo jedan veliki drveni sto, mogla se popiti jal meka, jal ljuta rakija koju je gazda Nole služio direktno iz pletenke.

mostovi

Dućan bješe u kući uglednoga Mustajbega Salihbegovića. Kuće Salihbegovića i Pašanovića bile su dolje, kraj rijeke. Bile su, uz Cvijovića kuću, jedine pokrivene crijepom. Zvahu to mjesto i “korablje”. Tu negdje bio je i mostić da se pređe preko jaza. I putarska kuća u kojoj je stanovala porodica Kaljača. I kuća Hrustema Čengića koji je godinama bio čuvar parka koji će biti izgrađen dolje “kraj rijeke”. Generacije djece su odrastale, a da nikome nije palo na pamet da “ošteti” klupu ili gazi travu. Bilo je dovoljno samo da ga vidiš, a ne da te opomene Hrustemaga. Pamti se još Ramagina kahva, ona orijentalnog tipa, vazda zadimljena, gdje su se igrale domine i dugo sjedilo, posebno za ramazanskih noći. Ramaga bi za svaku porudžbinu “udarao” kredom recke na gredi iznad stolova mušterija. A mušterije, ugursusi, znali Ramaginu boljku. Svako malo bi tražili vode. Drhtavim već rukama, Ramaga bi nosio testiju i sipao vodu, a kad bi mu dojadilo, išao bi od stola do stola, svakom punio “maštrafu” vodom i gurao pod nos: “Na, pij”! I kad bi ama baš sve prekrdašilo, jer su mnogi dolazili da se tu po vazdan griju, istjerao bi Ramaga goste, a za njima bi na sokak “lećele” i užarene ćepanice iz furune. Bio je to fajront.

Indira Hadžagić

ANTRFILE

Zahvaljujući toponimima možemo odrediti suštinu zavičaja, stanovništva i naroda, pravce njihovih migracija i prisustvo drugih naroda na toj teritoriji. Prema međunarodnim standardima UNESKO neprihvatljivo je izvrtanje istorijskih naziva mjesta i njihova preimenovanja („Imena vlastita, ljudska, mjesna, imena brdima, rijekama...nijesu ničim manje važna od drugih kojih mu drago riječi. Mnoga su ne samo za poznavanje jezika bescijeno blago nego su često i pravi najpouzdaniji čuvari i glasnici narodne istorije. Kamo sreće da ih se što više može doznati“, Đuro Daničić).

Indira Hadžagić

Novinar nedeljnog lista "Polimlje".

Marketing

Baner oglasavanje

Vesti dana

Tag Cloud

MiniCalendar

decembar 2019
npusčps
1234567
891011121314
15161718192021
22232425262728
293031

Kursna lista

 

Broj poseta sajta

4126516
Danas
Juče
Ove sedmice
Ovog meseca
Prošlog meseca
Ukupno
1892
7104
23620
61544
136558
4126516

Vaš IP: 3.231.212.98
2019-12-12 17:16