Određeni način života Srba i Bošnjaka, pravoslavnog i islamskog stanovništva doprinio je i karakterističnoj arhitekturi ovog podneblja koja je našla svoje mjesto i u knjigama uglednih autora. Kroz projekat koji je podržalo Ministarstvo za kulturu i informisanje istražujemo specifičnosti, istaknute primjere, sa ciljem da se podstakne zajednica da sagleda mogućnosti zaštite onoga što je ostalo kako bi se od zaborava sačuvala tradicija gradnje koja bi mogla postati inspiracija novim graditeljima da svoje objekte grade u duhu tog naslijeđa, čime bi se revitalizovao ambijent koji je činio urbano srce grada.
Graditeljstvo u Polimlju imalo je svoje specifičnosti u toj mjeri da su ga istraživali i o njemu pisali ugledni naučnici Jovan Cvijić i Aleksandar Deroko ali se time u svojim djelima bavio i Jovan Krunić i Vukoman Šalipurović, kao i neki lokalni istraživači nasljeđa, poput arhitekte Mehmeda Hadžišehovića. Pa, ipak, uprkos svim posebnostima, rijetki primjerci tih građevina, poput karavan-saraja, hanova ili privatnih kuća uglednijih ljudi, i Bošnjaka i Srba, uglavnom su nestali, porušeni zarad novog urbanističkog pogleda koji je posebno uzeo maha s kraja šezdesetih i početkom sedamdesetih godina prošlog vijeka, kada Prijepolje drastično mijenja svoj lik, gubeći zauvjek urbani i građevinski kontinuitet i kada mnogi od tih rijetkih objekata ostaju samo u po kojoj knjizi na osnovu ono malo sačuvanih fotografija.
Naša priča vratiće nas u 19.vijek u kome zatičemo Prijepolje kao i druge gradove sandžaka, siromašno i nerazvijeno. Gradska sirotinja koje je bilo ponajviše, nije mogla graditi bolje kuće, a poslije austrougarske aneksije, odnosno poslije 1878.mnogi su tražili posla van svojih gradova jer je austrougarska vojska otvorila brojna gradilišta za svoje potrebe. Bolje kuće, bogatijih ljudi, uspijevale su da odole vremenu i njih zatičemo i do danas na području Prijepolje, iako je riječ tek o nekoliko, umjesto o desetinama, pa i cijelim mahalama. To je i vrijeme kada se bogate Srbi, jer Bošnjaci nisu smatrali da je trgovina posao za njih, pošto su bili posjednici zemlje. To je i vrijeme kada naglo jača upravo trgovački i bankarski kapital, raste uvoz industrijske robe, osnivaju se i manja industrijska preduzeća, prije svega građevinskog materijala. Bečke i beogradske banke dolaze u Polimlje, na prostor sandžaka i vrlo su raspoložene za davanje zajma preduzimljivim. Naglo se razvija građevinarstvo, grade se nove kuće, kasarne i upravne zgrade za austrougarske vojnike. Tako kamen počinje da zamjenjuje stari način gradnje, a bondručare polako postaju istorijski muzej građevinarstva na otvorenom. Dolazi do raslojavanja, bogati begovat rasprodaje imovinu trgovcima. No, najveće zgrade koje su podignute na ovom području ipak su bile vojne ili su služile vojnim potrebama Austrougara. Oni zidaju objekte od kamena, sa velikim prozorima i svijetlim odajama. Zidovi su debeli, jaki i čvrsti, tavanice visoke. Većinom su ti objekti pokriveni limom, a postavljaju se prvi put i oluci za odvod vode sa krovova. Tako počinje da se razvija i limarski zanat, do tada nepoznat u Prijepolju. No, sve su te građevine sagrađene na periferiji grada, na slobodnom zemljištu ili utrinama. Obilovale su novotarijama, no, iako su po uzoru na njih građene neke kuće u centru grada, bile su uglavnom ružne i glomazne, bez arhitektonske ljupkosti i stila, pa, mada od tako tvrdog materijala, nisu sačuvane. Izuzetak je samo kasarna na lijevoj obali Lima u Prijepolju, koja je kasnije bila bolnica čiji su ostaci poslije tragične prijepoljske bitke 1943. konzervirani i sačuvani u okviru Spomen kompleksa “4.decembar”.
Od 1880.godine na ovom prostoru ali i susjednim gradovima koji poput Prijepolja uspješno trguju sa Solunom, u građevinarstvu počinju da dominiraju novi građevinski materijali. Dizmu, čatmu, ćerpič, pletar i brvna, zamjenjuje kamen, a umjesto ćeramide pojavljuju se crijep i lim kao krovni pokrivač. I namještaj se mijenja. Sporo, ali ipak. Umjesto orijentalnog stila koji je bio prisutan u svim gradskim kućama, bez obzira da li su bile srpske ili bošnjačke, stiže evropski. Sećije zamjenjuju otomani, sinije zamjenjuju stolovi, a umjesto dolafa, senđera i polica unose se glomazni ormani. Drvene doksate zamjenjuju balkoni, ponegdje i od kovanog gvožđa. Umjesto luča i svijeća stižu petrolejke. U nekim kućama u gradu dušeke na kojima se spavalo, zamjenjuju gvozdeni kreveti. To će se na selima dogoditi tek pola vijeka kasnije. I turske javne zgrade grade se po uzoru na ovu novu graditeljsku modu. Otvorena ognjišta zamjenjuju prvi put šporeti od lima koji se uvoze iz Austrougarske. S kraja 19.i na početku 20.vijeka, radnje, odnosno dućani, mijenjaju svoj izgled. Umjesto ćepenaka, grade se zidani objekti, okrečeni i spolja i iznutra. One prostranije, trgovci nazivaju “boltama”.
To je u stvari vrijeme kada se po gradovima Polimlja, u novopazarskom sandžaku učvršćuje srpsko građanstvo. Do tada je bilo malo, ekonomski nerazvijeno i politički beznačajno. Mijenjaju se i navike i način života brojnih bošnjačkih porodica, posebno veoma bogatih, koje prihvataju promjene.
Gradske kuće, sa puno sličnosti po stilu gradnje i izgledu, ipak su se razlikovale jer su ukazivale na imovinsko stanje vlasnika. Kuće bogatijih aga i begova bile su prostrane, imale su više doksata, divanhana, na prozorima su se rešetke ukrašavale, hladnjake u dvorištima posebno uređene, izrezbarene i ukrašene plafone sa šašovcima, kitnjaste dolafe u duborezima, baš kao i stočiće za posluživanje kafe ili slatkog.No, između dva rata, mnoge ove kuće sa raskošnim enterijerima, koje su svedočile o specifičnostima načina života, mahom su prepravljane kako bi bile u duhu moderne gradnje i novih zahtjeva stanovanja u gradu. Rijetke su sačuvane u originalu, bez prepravki i intervencija, što se smatra pravim građevinskim biserima. Na žalost, danas takvih više nema u Prijepolju.
NOVI GRAĐEVINSKI MATERIJAL I MAJSTORI
Građevinski materijal se proizvodio mahom u selima. Neka su se specijalizovala za pojedine vrste. Ćeramida i ćerpič, recimo, radili su se u Velikoj Župi i Ivanju. Kreč se pekao u Kosatici, Sedobru, Čadinju i Seljanima, dok su daske i drvnu građu sjekli u Kosatici, Miloševom Dolu, Drenovi i Sedobru. Tesani kamen vađen je u Miloševu, u Kučinu se pravila grnčarija. Seljaci koji su proizvodili građevinski materijal nisu se bavili i majstorstvom. To su radili oni koji su uspijevali da okupe više radnika i koji su imali dobru zapregu, a to znači barem dva para volova. Samo najbolji majstori su se direktno pogađali sa poslodavcem (investitorom), a slabiji su se pogađali sa neimarom koji je bio preduzimač poslova. Ostalo je zapisano da je u 19.vijeku bilo dosta gladnih i nerodnih godina i da za nadnicu građevinski majstori nisu mogli nabaviti žito koje je bilo veoma skupo. Da bude još komplikovanije, ovdje su dolazili da grade i majstori iz Makedonije koji su bili veoma dobro organizovani u građevinske “tajfe”. Oni su vodili sa sobom konje na kojima su bili natovareni alati, hrana, postelje, vodili su i kuhare. Prijepolje je u drugoj polovini 19.vijeka imalo samo 50 zanatlija, a najmalobrojniji su bili upravo dunđeri. Građevinski materijal proizvodili su domaći kovači i od toga su mogli solidno živjeti. Sa Austrougarskom, pak, počinje da se uvoze gotovi alati, pa kovači bivaju sve više potiskivani iz ovog posla. Zanatlije nisu imale posebne esnafe jer ih je, rekosmo, bilo u to vrijeme veoma malo. Ali, zato su svi oni činili jedan esnaf, podijeljen po svim gradovima po vjerskoj pripadnosti. Turska vlast nije zahtijevala osnivanje esnafa ali su se zanatlije organizovale kako bi bolje zastupali svoja prava pred vlašću. Pošto je turska vlast veoma cjenila običaje koji su imali snagu zakona, to su pravila i organizaciju u esnafima poštovali i cjenili, uzdižući ih do nivoa zakona. Na čelu esnafa bio je ustibaša koji je bio veoma uticajan. Prije odlaska na rad, majstori dunđeri bi se organizovali u društva ili družine. Jedna od najpoznatijih družina u ovom kraju bila je majstora Pera Ninčića iz Sedobra, koji je gradio veoma ozbiljne građevine, među kojima su i prijepoljska crkva i džemija u Velikom džematu. Iako pravi majstori, dunđeri nisu bili cjenjeni u selima zbog “skitalačkog” života i odsustva iz domaćinstva. Ni kuće im najčešće nisu bile bolje nego kod ostalih u selu, pa je zato i ostala izreka:”U majstora kuća bez vrata”. Ukoliko bilo šta u sagrađenoj kući nije funkcionisalo, uvijek je kriv bio majstor. Zato je proklinjan:;”Dabogda mu se ruka osušila”. Ali ako bi sve izgledalo kako valja, stizala je i velika pohvala :”Dabogda mu se ruke pozlatile”.Među Bošnjacima, odnosno među muslimanima, bilo je veoma malo građevinskih radnika u to vrijeme. To je proisticalo iz činjenice da su posjedovali velika imanja i zemlju, koju su obrađivali seljaci-kmetovi, odnosno čipčije, te se ni ovim, kao ni trgovinom, nisu bavili. Ako su se i bavili zanatstvom u gradu, onda su to bili zanati koji nisu zahtjevali odlazak iz grada. Mnogi su bili i službenici u kajmakamijama, beledijama, poreski službenici, šumari jer su se ti poslovi smatrali “gospodskijim”.Još je jedna činjenica doprinijela da je bilo malo građevinskih zanatlija među Bošnjacima. Naime, muslimanska sela su bila mahom pored rijeka, u dolinama, odnosno blizu grada, a tu nije bilo drveta od koga su se pravile kuće i dućani. Ovaj građevinski materijal bio je u planinama, a tamo uglavnom nije bilo muslimanskih, odnosno bošnjačkih sela. U mnogim bošnjačkim selima gajilo se prije voće i podizani su veliki voćnjaci(Mioska, Ratajska, Hisardžik, brodarevska kotlina) nego što se sadilo drvo za građu.
Za graditeljstvo su vezana brojna vjerovanja i sujevjerja u ovom kraju, od kojih neki i do sada traju. Vjerovalo se da novu kuću treba podizati istočno od stare ili bar na sjever. Treba birati i berićetno mjesto. Kako? Iskopaju se četiri rupe za temelj i u svaku stavi svijeća. Ako dogore sve, gradi kuću, ako se i jedna ugasi, ništa ne gradi. Kad počne zidanje, majstor treba da zida prema suncu da mu sjenka ne padne na zid i da je ne uzida, da ne bude smrti u kući. Kad kuca prvi ekser, ne smije ga iskriviti jer će kuća pasti. Kad se podiže krov treba “žrtvovati” brava i darivati majstora.
Sve ovo govori o teškom i sirotinjskom životu u kome kuća i kućište imaju neprocjenjiv značaj. Sa bogatstvom, zato, prvo što se želi prikazati jeste nova kuća, jer je to bio ne rijetko i jedini simbol blagostanja i napredovanja u društvu.
Indira Hadžagić
