Projekat podržava Ministarstvo kulture i informisanja Republike Srbije
Pre procesa svojinske transformacije u Prijepolju je bilo zaposleno 11.000 ljudi ili svaki njegov četvrti stanovnik. Danas radi nešto više od 5000 ljudi. Iako se sa nivoa države i lokalne samouprave preduzimaju odgovarajuće mere kako bi se smanjio veliki broj nezaposlenih, ovo je i dalje jedan od najvećih problema u zajednici koja, po svim parametrima, pripada četvrtoj grupi devastiranih. Tranzicija je najviše pogodila žene i to one starosti izmedju 45 i 55 godina. One su nakon “vlasničke transformacije” bile i najbrojnije na tržištu rada.Gde je nestala armija žena koje su, nakon zatvaranja najvećih prijepoljskih kolektiva, ostale bez zaposlenja?
Dvadesetosmogodišnja Ena Sadiković spada u grupu mladih ljudi koji ne čekaju da dođu „bolja vremena“ koja bi im pružila šansu da znanje koje su stekli na fakultetima primene u praksi i tako daju svoj doprinos široj zajednici. Arhitekta po struci, Ena je svoju kreativnost usmerila u online biznis.
Priča Zorice Divac možda najbolje govori da živimo u društvu koje je odavno izgubilo kompas. Jer da nije tako danas se sigurno ne bi pitali: Kako se moglo dogoditi da Zorica Divac, inženjer tehnologije koja iza sebe ima devet objavljenih naučnih radova i koautor je univerzitetskog udžbenika, radi povremeno preko – javnih radova!?
Program “Pomoć u kući” je priliku za zaposlenje pružio ženama srednje dobi koje najproduktivnije godine provode na tržištu rada. Na teritoriji opštine Prijepolje trenutno je angažovano 15 gerontodomaćica, starosti između 40 i 60 godina.
Među dvadeset nezaposlenih lica koje su do juna ove godine ušle u program samozapošljavanje je i Slavojka Reljić, nekadašnja radnica Tekstilnog kombinata. Sredstvima od oko 200 hiljada dinara naša sagovornica je pokrenula proizvodnju sapuna na bazi lekovitog bilja.
Za 25 godina rada u brodarevskom „Jasenu, u radnoj knjižici Kristine Simović upisano je nešto više od 15 godina staža. Šta se desilo sa preostalih deset godina i kako Kristina Simović preživljava sa penzijom od devet hiljada dinara?
“Život ne čeka i zato mu ne dam da prođe tek tako. Borim se za svoje mesto pod suncem i ne čekam da neko dođe, povuče me za rukav i ponudi posao, kaže Elma Jukić, diplomirana pravnica koja, čekajući bolju priliku, radi u preduzeću za međunarodni transport.
Nikad neću zaboraviti 23. januar 2009. godine, dan kad smo se oprostili od Tekstilnog kombinata. Šta sad, zapitah se gledajući u zaključanu kapiju. Bio je to najteži trenutak u mom životu...„ravan samoubistvu“, kaže šezdesetogodišnja Samija Hamzić, koja je nakon 27 godina staža ostala bez posla.
Po struci ekonomista, Svetlana Divac je u menadžmentu Tekstilnog kombinata radila punih 25 godina. Kada je 2009. na kapiju stavljen katanac, naša sagovornica imala je 49 godina. Dve godine kasnije, život je nastavila u Divcima. Tu, gde se miluju čist vazduh i bistra voda Sopotničkih izvora, Svetlani je priroda nadoknadila sve ono što je verovala da je, zatvaranjem preduzeća, nepovratno izgubila.
“Dok sam živa neću zaboraviti agoniju kroz koju smo ja i suprug prošli kada smo ostali bez posla. Ne znam na čija vrata nismo zakucali, ali niko nije hteo ni da nas sasluša, zbog godina starosti…Zajedno smo imali ceo jedan vek a kod kuće petoro dece koju je trebalo školovati i hraniti”, priča nam Samka Pljasković,, nekadašnja radnica Irisa.