Ramazan je mjesec posebnih dužnosti i radosti za sve muslimane. Upravo smo se u ovom mjesecu nebrojeno puta mogli uvjeriti u istrajnost u postu naših deda ili nana, čak i u svojim poznim godinama. Jedan takav primjer je Nedžmija Mušović koja je sa svojih 77 godina ispostila 65 ramazana. Ispričala nam je da je za ovaj mjesec vezuju najljepše, ali i najbolnije uspomene i da je zahvaljujući vjeri pobjedila mnoga životna iskušenja. I u ovaj mejesec, najradosniji za sve muslimane ušla je, kaže, sa čvrstom vjerom ali i željom da se uz post i učenje Kur'ana zahvali Bogu za radost i ljepotu življenja, zdravlju djece i unuka zbog kojih se, kako reče, “svakog dana zahvaljuje dragome Allahu”.
“ Izgubila sam dva sina. Za Izom “obraza nisam sušila” sve dok ga jedne noći nisam usnila. Izlazi iz vode i kaže: Nikad me, majko, više nećeš sanjati! I nisam. Zato, kad je Mevko preselio, a bila je sredina Ramazana, suzu nisam pustila, niti post prekinula. Utjehu sam nalazila u djeci koja su preostala, vjeri i knjigama. Kad sam 2008. sa mojim rahmetlim Suljom prvi put otišla na hadž, kao da sam krila dobila. Otišla sam i sljedeće godine, sama. Treći put 2016. za mog rahmetli svekra, koji me nikad drugačije nije nazvao sem “sine”. Na tim sam se hodočašćima preporodila, uspjela se izboriti sa bolom, još istrajnija u vjeri u koju su me od rođenja upućivali”, priča nam Nedžmija.
Ramazan je, kaže, za nju poseban mjesec, a post, naglašava, nije samo odricanje od hrane, već je puno više od toga.
“ Najljepši su mi bili ramazani u rodnom Hisardžiku, gdje je živjelo moje pleme Malagaća. Sjećam se tih lijepih običaja i priprema. Spremali bi se po mjesec dana unaprijed. Čistile se kuće, avlije, sve je moralo da miriše. Odvajali se najbolji komadi mesa ili suhog voća po kome je moj Husardžik nadaleko poznat. A onda ta sijela poslije iftara i uz čerez, muhabetluk među familijom… Otac i majka su bili veliki vjernici i uz njih sam, kada sam imala 12 godina, prvi put zapostila. Od tada nisam ispustila ni jedan ramazan”, kaže Nedžmija.
Iako se i danas pripremaju ista ili slična jela, ona više nemaju “ukus iftara” koje pamti iz djetinjstva.
“ Bila bi nas puna sofra, pa se moralo spremati i po nekoliko vrsta jela. Za sehur obično velika tepsija taze pite, varivo, kukuruza sa kisjelim mlijekom da “razgali” i na kraju hurme i voda. Spremala se jaka hrana kako bi se izdržalo do iftara. Uz Ramazan bi u svako selo došao hodža. Kod imućnijih bi ostajao i po nekoliko dana. Na iftar bi se prvu noć prezivali komšije i rodbina. Pripremila bi se i najbolja jela: vruć čurek, obavezno burek i pita sa sirom, meso, ćeške, dolme, a onda halva, baklava ili hurmašice, sutlijaš i ekšijaš sa voćem. Pripremaju se i danas ista jela ali nema onog lezeta kao prije, kad je sve bilo “domaće”.
Promjenilo se do danas mnogo toga, kaže, ali se sačuvao dobar dio običaja, od sazivanja iftara, pripremanja jela ili lijepe odjeće koja će se obući bar prvu noć ovog odabranog mjeseca.
Sa djevojačkim danima i ramazani su, kaže, dobili novu dimenziju, jer je tada i ona učestvovala u pripremi jela.
“ Više da pomognem. Spremanju jela su me učile zaova i rahmetli svekrva, kad sam sa 16 godina iz Makedonije došla za mog Sulja. Tu smo u selu blizu Velsa čekali iseljeničke vize za Tursku, ali ih nismo dobili. Moji su se, čekajući, snašli, zaimali i nisu htjeli nazad u Hisardžik, ali brat Omer je imao želju da se udam u Sandžak. On mi i momka nahvalio. Pristala sam i došla u Mušoviće. Nije dugo prošlo, pa sam za djevera “namamila” moju sestru Nedžibu. Lijep smo život, jedna uz drugu ovdje, u Ratajskoj, proživjele”, prisjeća se naša sagovornica.
A tradicija običaja vezanih za Ramazan je kaže, manje više ista “od Makedonije do Prijepolja”.
“ U Makedoniji je bilo naroda iz cijelog Sandžaka. Običaji su isti u Sjenici, Novom Pazaru, Tutinu, Prjepolju…Ovdje, u Ratajskoj, tokom Ramazana bi se više družilo i posjećivalo. Nije nam bilo teško da posle iftara odemo na posijelo čak do Župe, Mioske ili Kule. Sada se više okupljamo u džamijama. Milo mi što vidim sve više omladine”, kaže Nedžmija i dodaje da je najzdravija dok posti tokom ovog mubarek mjeseca.
“ Samo treba imati jaku volju i želju.Čim zapostim, niti sam gladna niti žedna, a lijekove popijem posle suhura i iftara. Kad završim kućne obaveze, učim Kur'an”.
U vjeri, kaže, nikad nije posustala:
“ Zahvalna sam dragom Allahu koji mi je pamet sačuvao. Da nisam vjerovala, kako bih se izborila sa iskušenjima?”
Ovih poslednjih dana Ramazana u domu Nedžmije Mušović zamirisao je i Bajram, za koji se vezuju i drugi, lijepi običaji poput darivanja djece ili bajrambanke, obilaska i pomaganja slabih...
„Radost Bajrama treba dijeliti sa svima. Skupe se djeca, familija, unuci a ni komšiluk me ne zaboravi. Za porodičnu sofru su svi dobrodošli!”, poručuje Nedžmija.
J.Beganović
