donacija

RAMAZANSKI POST: JOŠ MIRIŠU IFTARI MOG DJETINJSTVA

  04 maj 2022

“Po mahali se posle akšamskog ezana  niko nije  mogao vidjeti…Iftar bi zamiriso, a u tišini koja bi se spustila na zatalasane livade Hisardžika, mogao se čuti samo   zveket kašika za sinijom”, prisjeća se ramazana svog djetinjstva  Nedžmija Mušović, koja već 65 godina postom dočekuje i ispraća ovaj, najradosniji mjesec, za muslimane.

Ramazan je mjesec posebnih dužnosti i radosti za sve muslimane. Upravo smo se u ovom mjesecu nebrojeno puta mogli uvjeriti u istrajnost u postu naših deda ili nana, čak i u svojim poznim godinama. Jedan takav primjer  je Nedžmija Mušović koja je sa svojih  77 godina ispostila 65 ramazana. Ispričala nam je da je za ovaj mjesec vezuju najljepše, ali i najbolnije uspomene i da je  zahvaljujući vjeri pobjedila mnoga životna iskušenja. I u ovaj mejesec, najradosniji za sve muslimane ušla je, kaže, sa čvrstom vjerom ali i željom da se uz post i učenje Kur'ana zahvali Bogu za radost i ljepotu življenja, zdravlju djece i unuka zbog kojih se, kako reče, “svakog dana zahvaljuje dragome Allahu”.

“ Izgubila sam dva sina. Za Izom “obraza nisam sušila”  sve dok ga jedne noći nisam usnila. Izlazi iz vode i kaže: Nikad me, majko, više nećeš sanjati! I nisam. Zato, kad je Mevko preselio, a bila je sredina Ramazana, suzu nisam pustila, niti  post prekinula. Utjehu sam nalazila  u djeci koja su preostala, vjeri i knjigama. Kad sam  2008.  sa mojim rahmetlim Suljom prvi put otišla na hadž, kao da sam  krila dobila. Otišla sam i sljedeće godine, sama. Treći put 2016. za mog rahmetli svekra, koji me nikad drugačije nije nazvao sem “sine”. Na tim sam se hodočašćima preporodila, uspjela  se izboriti sa bolom, još istrajnija u vjeri u koju su me  od rođenja upućivali”, priča nam Nedžmija.

Ramazan je, kaže, za nju poseban mjesec, a post, naglašava, nije samo odricanje od hrane, već je puno više od toga.

“ Najljepši su mi bili ramazani u rodnom Hisardžiku, gdje je živjelo moje pleme Malagaća. Sjećam se tih lijepih običaja i priprema. Spremali bi se po mjesec dana unaprijed. Čistile se kuće, avlije, sve je moralo da miriše. Odvajali se najbolji komadi mesa ili suhog voća po kome je moj Husardžik nadaleko poznat. A onda ta sijela poslije iftara i  uz čerez, muhabetluk među familijom… Otac i majka  su bili veliki vjernici i uz njih sam, kada sam imala 12 godina, prvi put zapostila. Od tada  nisam ispustila ni jedan ramazan”, kaže Nedžmija.

Iako se i danas  pripremaju ista ili slična jela, ona više nemaju “ukus iftara” koje pamti iz djetinjstva.

“ Bila bi nas puna sofra, pa se moralo spremati i po nekoliko vrsta jela. Za sehur obično velika tepsija taze pite, varivo, kukuruza sa kisjelim mlijekom da “razgali” i na kraju  hurme i voda. Spremala se jaka hrana kako bi se izdržalo do iftara. Uz Ramazan bi u  svako selo došao hodža. Kod imućnijih bi ostajao i po nekoliko dana.  Na iftar bi se prvu noć prezivali komšije i rodbina. Pripremila bi se i najbolja jela: vruć čurek, obavezno burek i pita sa sirom, meso, ćeške, dolme, a onda halva, baklava ili hurmašice, sutlijaš i ekšijaš sa voćem. Pripremaju se i danas ista jela ali nema onog lezeta kao prije, kad je sve  bilo “domaće”.

Promjenilo se do danas mnogo toga, kaže,  ali se sačuvao dobar dio običaja, od sazivanja iftara,  pripremanja jela ili lijepe odjeće koja će se obući bar prvu noć ovog odabranog mjeseca.

Sa djevojačkim danima i ramazani su, kaže, dobili novu dimenziju, jer je  tada  i ona učestvovala u pripremi jela.

“ Više da pomognem. Spremanju jela  su me učile zaova i rahmetli svekrva, kad sam sa 16 godina iz Makedonije došla za mog Sulja. Tu smo u selu blizu Velsa čekali iseljeničke vize za Tursku, ali ih nismo dobili. Moji su se, čekajući, snašli, zaimali i nisu htjeli nazad u Hisardžik, ali brat Omer je imao želju da se udam u Sandžak. On mi i momka nahvalio. Pristala sam i došla u Mušoviće. Nije dugo prošlo, pa sam za djevera “namamila” moju sestru Nedžibu. Lijep smo život, jedna uz drugu ovdje, u Ratajskoj, proživjele”, prisjeća se naša sagovornica.

A tradicija običaja vezanih za Ramazan je kaže, manje više ista “od Makedonije do Prijepolja”.

“ U Makedoniji je bilo naroda iz cijelog Sandžaka. Običaji su isti u Sjenici, Novom Pazaru, Tutinu, Prjepolju…Ovdje, u Ratajskoj, tokom Ramazana bi se više družilo i posjećivalo. Nije nam bilo teško da posle iftara odemo na posijelo čak do Župe,  Mioske ili Kule. Sada se više okupljamo u džamijama. Milo mi što vidim sve više omladine”, kaže Nedžmija i dodaje da je najzdravija  dok posti tokom ovog mubarek mjeseca.

“ Samo treba imati jaku volju  i želju.Čim zapostim, niti sam gladna niti žedna, a lijekove popijem posle suhura i iftara.  Kad završim kućne obaveze, učim Kur'an”.

U vjeri, kaže, nikad nije posustala:

“ Zahvalna sam dragom Allahu koji mi je pamet sačuvao. Da nisam vjerovala, kako bih se izborila sa iskušenjima?” 

Ovih poslednjih dana Ramazana u domu Nedžmije Mušović zamirisao je i Bajram, za koji se vezuju i drugi, lijepi običaji poput darivanja djece ili bajrambanke,  obilaska i pomaganja slabih...

„Radost Bajrama treba dijeliti sa svima. Skupe se djeca, familija, unuci a ni komšiluk me ne zaboravi. Za porodičnu sofru su svi dobrodošli!”, poručuje Nedžmija.

J.Beganović

Jasmina Beganović

Novinar nedeljnog lista "Polimlje".

Baner oglasavanje

polimlje111

Čestitke

Marketing

 

jkp lim

jkp lim

es komerc mala1

Vesti dana

MiniCalendar

maj 2022
npusčps
1234567
891011121314
15161718192021
22232425262728
293031

Kursna lista

Broj poseta sajta

10037300
Danas
Juče
Ove sedmice
Ovog meseca
Prošlog meseca
Ukupno
6285
9850
57314
135607
395059
10037300

Vaš IP: 18.205.176.39
2022-05-22 10:27