SALIH-BEG, TURSKI „KRALJ DVOTOČKAŠA“

  13 maj 2016

Gost „Polimlja“ Salih Akgul (Hadžifejzović) biznismen iz Istanbula

Slučajan susret sa čovekom koji je u Turskoj prošao mnogo puta opisani put od zanatlije do milionera. Uz to, Salih-beg je zadržao neobičnu skromnost, jednostavnost u ponašanju, govoru i manirima, što potvrdjuje donacijama, volonterskim radom u „Društvu prijatelja Sandžaka“ čiji je jedan od osnivača i „Alijansi balkanskih naroda“ čiji je bio doskorašnji predsednik. Salih Hadžifejzović je danas vlasnik vodeće turske kompanije bicikala koji se pod markom „Salcano“ kotrljaju svim kontinentima.

Poželeo je, prosto sandžački, da negdje doručkujemo domaći kačamak. Sa nekoliko zajedničkih prijatelja proveli smo dva užasno kratka sahata u restoranu „Kanjon Mileševke“. Da ne duljim sa uvodom, priča koju sam bilježio je duga i dinamična:

- Rodjen sam u Mileševom Dolu koji je tada, 1946. godine, koliko sam zapamtio, pripadao sjeničkoj opštini. Kasnije je vraćen pod upravu Prijepolja, ali je još nekoliko puta prelazio iz jedne u drugu administrativnu cjelinu. Porodici Tahira i Čebe Hadžifejzović, mojih roditelja, nisu se, kako bi se reklo, dala djeca. Prije mog rodjenja umrlo ih je šestoro. E, kad sam se ja rodio, Milešev Do i okolna sela su priredila gozbu jer je moj rahmetli babo bio u dobrim odnosima sa mještanima, Srbima i Bošnjacima i, kako mi je mnogo puta pričao u Istanbulu, moje rodjenje je bio sretan dogadjaj za sve njih. A kad sam napunio godinu dana, majka i amidžina ćerka Hanifa koja i sada živi na Kaćevu gdje je udata u Huriće, su me, po tadašnjem adetu, iznijeli na put da me prvi čovjek koji naidje kumuje, odnosno da mi simbolično odreže komad kose... Naišao je Gojko Pejović, naš komšija, tadašnji seoski starješina. Tako smo sa Pejovićima postali kumovi, davne 1947. godine...A kako su jaki moji milešedovski korjeni i koliko su mi drage sve veze mojih rahmetli roditelja, potvrdjuje doktorka Ljubinka Pejović, ćerka pokojnog kuma Gojka. Evo je sjedi ovde sa nama i razgovara sa mojom hanumom Munirom.

mmm1 slika 1 IMG 0851

...Eh, kakva je to bila država i kakva je to bila „politika“ kad se, 1958. godine, u Tursku moglo serbez iseljavati ako živiš u sjeničkoj ili pazarskoj opštini, ali nije ako si u prijepoljskoj! Tih godina Milešev Do je opet administrativno pripadao Prijepolju i sva rahmetli babova nastojanja da krenemo za Tursku su bila besuspješna. Ali je njegova odluka bila čvrsta. Prodao je imovinu i preselili smo se u Sjenicu kako bi stekli neophodne papire da tražimo dozvolu za iseljenje. U Sjenici smo proveli gotovo tri godine kao podstanari, kako bi se stekli uvjeti da krenemo dalje. I dok smo dočekali sjeničke papire, Ranković promjeni neku uredbu šta li, pa se u Tursku moglo, po tom novom propisu, ići samo ako si iz Makedonije. Ne i iz Srbije. I onda nas babo pokrenuo u Skoplje. Tamo smo čak kupili i kuću negdje na Bit pazaru. Uslijedilo je novo čekanje da se dobije državljanstvo Makedonije, pa da se preda zahtjev i da stigne ulazna dozvola iz Turske. I nove godine čekanja, ovoga puta u Skoplju.

...I nakon svega, 6. marta 1963. godine smo ušli u Tursku. Sestra Nura je imala 19 godina, ja već 17 sestra, Saliha 15 i brat Bekir 13 godina. U Istanbulu nas prihvati amidžin sin Šućro. Kad smo sišli sa voza u stanici Sirkidži, ibretili smo se. Prvi put vidimo more, brodove, solitere, mnogo ljudi... Posle 15 dana sve četvoro nas smo počeli raditi, čak i brat sa 13 godina. Gotovina od prodaje imanja se istrošila, pa je moralo tako. Posle devet mjeseci smo napravili sopstvenu kuću sa 90 kvadratnih metara. Bilo je to muhadžersko naselje bez struje, puta, vode, ali...imao se krov nad glavom. Tako seljakajući se iz Mileševog Dola u Sjenicu pa u Skoplje, stigao sam da završim osnovnu i jedan razred srednje zanatske škole. Posle godinu i po dana, kad sam koliko toliko naučio turski, upisao sam u školi „Sultan Ahmet“ srednju tehničku. Poslije dvije godine završio sam školu i otišao da služim vojsku, 24 mjeseca. Škola mi je pomogla da dobijem dobro radno mjesto u fabrici elektromotora, odmah sam postao šef kontrole....

...Ama, vidim ja, koliko god da imaš plate, trošiš i ne može od toga da se krene ni u kakav posao. Sretnem tako jednog zemljaka kome predložim da pravimo elektro-motore. Napustim posao i počnem da pravim uzorke dvije vrste motora. Bilo je tada nekih ekonomskih blokada Turskoj i zabrane uvoza, pa je to išlo na tržištu. No, dok sam napravio prva dva elektro-motora, pusti se uvoz i mi ne možemo da prodamo naš proizvod. Tu mi batalimo ortakluk... Zatim sam prešao kod jednog Jermena koji je imao malu fabriku u kojoj je proizvodio električne pumpe za vodu. Pozvao me da za dobru platu organizujem posao u njegovoj fabrici. Tu sam ostao oko 4 godine. No, negdje na polovini mog rada u toj fabrici, vidim da se traže, vi to ovdje zovete šetalice, hodaljke za djecu. Počnem da ih pravim u kući, onako honorarno. Dodje vrijeme za godišnji odmor i ja, pošto sam htio da dodjem po prvi put u Prijepolje i obidjem rodbinu, zatražim od gazde nešto duže odsustvo. On mi dozvoli i još mi dadne hiljadu maraka da potrošim sa familijom u Sandžaku. No, kad se hoće, nije mi odobrena viza i ja ostanem bez posjete ali dobijem početni kapital za prvi pravi samostalni biznis.

mmm1 1 slika 4 578191 289629137794601 224623150961867 627737 240160658 n

...Gazda mi je halalio te pare i ja za hiljadu maraka kupim nešto cijevi, alata i beza i počnem popodne u dućanu od 16 kvadrata da pravim šetalice. Kasnije uposlim tri radnika za dnevni rad, a ja nastavim noću da to finališem i cijela porodica priskoči u pomoć. Bez (tkaninu) je šila žena, rahmetli babo je pakovao gotove proizvode i mi napravimo sto šetalica. Brzo to prodamo, ja napustim posao i počnem još ozbiljnije da radim. Izbijem donje sobe u kući i napravim radionicu od 80 kvadrata. Poslije tri-četiri godine proširim to na 350 kvadrata...Od šetalica predjem na dečija kolica, tricikle...

...A onda, 1984. godine dobijem vizu i u Sarajevu obidjem fabriku bicikala UNIS. Imala je hiljadu radnika i proizvodila isto toliko bicikala dnevno. Vidim ja da je to ogromna prioizvodnja, ali vidim i da ja mogu to da osvojim. Vratim se u Tursku i počnem da pravim bicikle. Prve godine napravim 250 komada. Kombinujem kako znam proizvodnju, ali prodaja nikako da krene. Od 250 bicikala prodam polovinu. Ali, kolica za djecu i šetalice su išli dobro pa se pokrivao gubitak. Osmislim ja marketing, uključim svoju djecu, sinove Bajrama i Jusufa i ćerku Murvetu, posavetujem se sa stručnjacima za prodaju i naredne godine napravim i prodam 5000 bicikala. Deset godina kasnije, 1992. godine napravim fabriku od 2500 kvadratnih metara, promoviram robnu marku SALCANO od mog nadimka iz Mileševog Dola gdje su me drugari zvali Salkan! U novoj fabrici pravim 32.000 bicikala godišnje. Sad je to naraslo na 150.000 bicikala i 10.000 motora. Imam 150 radnika, fabriku od 16 hiljada kvadratnih metara i najpoznatiji sam proizvodjač bicikala u Turskoj. Možda ima većih po obimu, ali po kvalitetu, izvozu i kompletnom marketingu na čemu posebno insistiram, nema nam ravnog u Turskoj. Širom države imam preko 500 kupaca na veliko, izvozimo u Englesku, Ameriku, Crnu Goru, Srbiju...isporučujemo ugovoreni kontigent za NATO. Dnevno pravimo 850 bicikala i 60 motora. Ove godine smo sponzorisali predsjedničke izbore u Turskoj, najvažniji smo patneri Turske biciklističke federacije, Biciklističkog saveza Srbije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine. Dvije godine održavamo kriterijum trke „Salcano“ u Beogradu, Novom Sadu, na Kopaoniku, u Novom Pazaru, zatim u Crnoj Gori, Bosni.. Ljetos u Londonu pet trkača je vozilo „Salcano“ bicikle, od toga dvojica iz Srbije.

...Kako da ne bih želeo da nešto stvorim i ovdje, ali ima mnogo problema, prije svega sa komunikacijama,. Bar je najbliža luka, aerodrom je najbliži u Beogradu, nema auto puta...Ako se aerodrom u Kraljevu brzo osposobi, eto nas, ne sa šetalicama već sa motorima i biciklima.

mmm1 slika 3 salihakgul

...Ja sam do prije godinu dana bio predsjednik Matice iseljenika balkanskih država a sada sam osnivač i predsjednik Društva prijatelja Sandžaka. Imamo platformu djelovanja i u skladu sa njom su i bile odredjene aktivnosti u Novom Pazaru a i ovdje u Prijepolju, poput kolektivnog suneta za djecu siromašnijih roditelja do vjenčanja mladih bračnih parova uz naše sponzoriranje. Pokrenuli smo i ovu priču o bratimljenju općina Ejup i Prijepolje. I to nije sve, imamo niz ideja koje će uskoro biti realizirane.

...Bio sam prije dvije godine i u Mileševom Dolu. Strašno sam se razočarao. Pa gore nema ni žive duše! Zatekao sam jednu srpsku porodicu i jednu staricu iz moje familije u selu u kome je, kad sam bio dječak, bilo 12 djevojaka za udaju! A sad, sad ni muha tamo nema, učinilo mi se. Stabla voćki ogrubjela, šljive se posušile, ama, opet me vuče taj kamen na kome sam kao dječak najradje sjedio...

...A prezime, pa ono je u slobodnom prijevodu – Crvena Ruža! Nekako kao moj odnos prema ljudima, kao biljeg koji sam ponio odavde...

M.M.Mutabdžija

(„Polimlje“, oktobar 2012)

  

Muharem Mutabdzija

Muharem Mutabdzija,

Glavni i odgovorni urednik nedeljnog lista "Polimlje".

Marketing

Baner oglasavanje

Vesti dana

Tag Cloud

MiniCalendar

oktobar 2019
npusčps
12345
6789101112
13141516171819
20212223242526
2728293031

Kursna lista

 

Broj poseta sajta

3855637
Danas
Juče
Ove sedmice
Ovog meseca
Prošlog meseca
Ukupno
463
6276
463
68421
92211
3855637

Vaš IP: 18.208.159.25
2019-10-14 00:41